Preprodaja digitalnih videoigara u Francuskoj: zakoni, proturječja i pravni putovi

Dana 23. listopada 2024., Cour de cassation je okončao desetogodišnju bitku pred francuskim sudovima: u Francuskoj ne možete preprodati videoigru kupljenu u digitalnom obliku. Ta odluka utvrđuje proturječje koje ovaj članak nastoji rastumačiti i nadići.

1. Proturječje između fizičkog i digitalnog

Igra na disku ili kertridžu može se preprodati: to je pravilo iscrpljenja prava distribucije. Nije važno što licencija u kutiji to zabranjuje, zakon ima prednost pred ugovorom. Stoga svoj fizički primjerak možete preprodati, posuditi ili ostaviti u nasljedstvo.

Za istu igru u obliku preuzimanja francuski su sudovi presudili suprotno. Obrazloženje: digitalna igra nije „prodana” nego „ustupljena na temelju” osobne i neprenosive licencije, i predstavlja složeno djelo zaštićeno autorskim pravom, za koje se iscrpljenje ne primjenjuje na internetu. Rezultat: nosač nestaje, a s njim i pravo preprodaje.

2. Sudski put

• 17. prosinca 2019., TGI de Paris: pobjeda udruge UFC-Que Choisir, pravo preprodaje priznato.
• 21. listopada 2022., Cour d'appel de Paris: presuda poništena, preprodaja odbijena.
• 23. listopada 2024., Cour de cassation: žalba odbijena (presuda br. 23-13.738, neobjavljena), u korist Valvea pred francuskim sudovima.

Na europskoj razini, logika koja se slijedi oslanja se na dvije presude Suda Europske unije (SEU): UsedSoft (2012.), koja dopušta preprodaju preuzetog softvera, i Tom Kabinet (2019.), koja je odbija za ostala djela (e-knjige). Budući da su igre svrstane na stranu složenih djela, prevladava presuda Tom Kabinet.

3. Pravni putovi

Borba nije završena; samo mijenja teren.

• Zakonodavni put na razini EU-a. Budući da prepreka dolazi iz postojećih direktiva, pravo rješenje jest zakonom stvoriti pravo na preprodaju digitalnih sadržaja. To je cilj našeg prijedloga zakona za pravednu preprodaju.
• Tehnički put. Mehanizmi za siguran i sljediv prijenos licencije već postoje, uz plaćanje naknade izdavaču pri svakoj preprodaji, pogledajte naš članak o preprodaji putem fizičkih nosača i tokena.
• Put nepoštenih odredbi. Čak i bez prava na preprodaju, druge odredbe ugovora platformi (zadržavanje sredstava, diskrecijski raskid) i dalje su osporive u odnosu na Direktivu 93/13/EEZ.

Paradoks ostaje: što se industrija više okreće potpuno digitalnom modelu, to više nestaju prava stečena u fizičkoj eri, a da to nijedan zakon nikada nije odlučio.

Izvori: Le Monde (24. listopada 2024.) · Gamekult · Cour de cassation, 23. listopada 2024.

Francuska odluka, ali ne i kraj europske rasprave

Treba paziti da se ova presuda ne protumači preopćenito. Tri važne nijanse:

• Obrazloženje je upitno: ono uvodi razliku između softvera (koji se koristi „do svoje zastarjelosti”) i videoigre (koja bi se mogla brzo vratiti na tržište „nakon što je igra završena”). Taj bihevioralni kriterij djeluje krhko s obzirom na stvarnu uporabu, brojni se softveri prenose nakon uporabe, a brojne se igre igraju godinama. Prava prekretnica nije pitanje „je li igra dovršena?”, nego: pripada li prodani primjerak softveru (podložan iscrpljenju) ili složenom djelu / usluzi koja nije podložna digitalnom iscrpljenju?
• Presuda je neobjavljena, nije uvrštena u bilten (br. 23-13.738): nije uspostavljena kao temeljna načelna presuda namijenjena trajnom oblikovanju cjelokupne sudske prakse.
• Cour de cassation nije SEU: nije uputio prethodno pitanje Sudu Europske unije, iako se rasprava odnosi na tumačenje europskih direktiva (Direktiva o autorskom pravu 2001/29 nasuprot Direktivi o softveru 2009/24). Samo SEU može utvrditi obvezujuće i jedinstveno tumačenje prava Unije.

Drugim riječima: ova odluka zatvara spor UFC-Que Choisir protiv Valvea u Francuskoj, ali ne rješava konačno pitanje na europskoj razini. Rasprava ostaje otvorena, bilo novom tužbom utemeljenom na drugim argumentima (igre koje su prvenstveno softver, jednoigračke igre bez internetske usluge, trajne licencije, potpuno zatvaranje sekundarnog tržišta), prethodnim pitanjem upućenim SEU-u, intervencijom Europske komisije, ili zakonodavnom izmjenom specifičnom za kulturna i interaktivna digitalna dobra. PlayRite stoga smatra da pitanje ostaje otvoreno na europskoj razini.

Službeni izvori

• Direktiva (EU) 2019/770 o digitalnom sadržaju i digitalnim uslugama (EUR-Lex)
• Cour de cassation, 1. građanski odjel, 23. listopada 2024., br. 23-13.738 (neobjavljeno, Légifrance)
• Cour d'appel de Paris, 21. listopada 2022.
• Tribunal de grande instance de Paris, 17. prosinca 2019.
• SEU, UsedSoft protiv Oraclea, 3. srpnja 2012., C-128/11
• SEU, Tom Kabinet, 19. prosinca 2019., C-263/18