Analyse du CLUF d'Ubisoft à la lumière de l'affaire The Crew

Napomena o ažuriranju (2026). Ovaj članak u potpunosti je prepisan i provjeren na temelju službene francuske verzije Ubisoftovog CLUF-a (posljednja revizija: 01/2023). Ispravlja dvije pogreške iz naših prethodnih verzija, ulogu DSA-a i mjerodavno pravo, te analizira ugovor klauzulu po klauzulu.

Ova analiza provedena je povodom slučaja The Crew, no vrijedi za sve Ubisoftove igre: izdavač primjenjuje isti okvirni CLUF na cijeli svoj katalog. To je upravo jedan od problema koje ističemo, jedinstven i generički ugovor, nametnut na igre koje su ipak vrlo različite.

Oznake za čitanje: nepoštena klauzula nezakonito / pravno sporno lažno ili obmanjujuće

Sažetak. Ono što kupujete jest licenca za korištenje: stvarno pravo korištenja, koje ste platili. To nije ni sramotno ni neuobičajeno, to je sama narav onoga što se stječe uz igru, a upravo CLUF definira tu licencu. Laž, koju neki održavaju na životu, sastoji se u tome da se ta stvarnost prikaže kao „ne posjedujete ništa, sve je opozivo, tim gore za vas“. Pravi problem stoga nije licenca: problem je u tome što je uređena generičkim CLUF-om (istim za sve igre) koji se može mijenjati nakon prihvaćanja, prepunim opozivih klauzula. U igri The Crew te se klauzule kombiniraju, zabrana prijenosa, DRM, obavezna veza i račun, zabrana emulatora poslužitelja, raskid kada izdavač prestane pružati podršku, uništavanje kopija, jednostrana izmjena, i tako čine arhitekturu potpune ovisnosti. Pravo pitanje stoga nije „je li Ubisoft napisao te klauzule?“ (jest), nego „jesu li te klauzule valjane i primjenjive kada čine plaćeni proizvod potpuno neupotrebljivim?“

The Crew: školski primjer

The Crew, objavljen krajem 2014., bio je igra „always-online”: zahtijevala je stalnu vezu s Ubisoftovim poslužiteljima, čak i u solo modu. 31. ožujka 2024. Ubisoft je ugasio te poslužitelje. Rezultat: igra je postala potpuno neigriva, čak i za igrače koji su je platili i posjedovali disk. To je događaj koji je pokrenuo pokret Stop Killing Games i europsku građansku inicijativu Stop Destroying Videogames.

Što zapravo kupujete: licenca za korištenje, i to je legitimno

Recimo to jasno, jer se to često pogrešno shvaća: kad „kupujete” igru, kupujete licencu za korištenje. Stvarno pravo korištenja, koje ste platili. U tome nema ničeg neuobičajenog ni sramotnog, to je sama narav onoga što se stječe uz softversko djelo, a upravo CLUF definira to pravo („Ovaj proizvod stavlja vam se na raspolaganje u okviru licence, on vam se ne prodaje”, čl. 1.1).

Laž dakle nije „to je licenca”: to je istina. Laž, koju neki održavaju na životu, sastoji se u tome da se ta stvarnost prikaže kao „ne posjedujete ništa, sve je opozivo, tim gore za vas”. Ne. Vi imate stvarno pravo korištenja, i to pravo ima vrijednost. Rasprava ne smije biti zarobljena između dviju karikatura, „vi ste vlasnik igre” (netočno) i „ne posjedujete ništa” (također netočno).

Pravi problem nije licenca sama po sebi: problem je u načinu na koji je uređena. Tri nedostatka je lišavaju sadržaja:

generički CLUF, istovjetan za sve igre jednog izdavača, dok bi trebao postojati CLUF svojstven svakoj igri, koji pošteno opisuje što taj konkretni naslov zahtijeva (poslužitelji, veza, najavljeni vijek trajanja);
CLUF koji se može jednostrano mijenjati nakon prihvaćanja, dok ugovor, jednom „potpisan”, više ne bi trebao moći biti prepisan od strane samo jedne stranke;
klauzule koje su opozive i neuravnotežene, diskrecijski raskid, uništavanje kopija, koje omogućuju oduzimanje prava koje vam je prodano.

Drugim riječima: skandal nije u kupnji licence, nego u tome da vam se prodaje licenca čiji se sadržaj naknadno može promijeniti i čije korištenje može nestati po volji izdavača. CLUF ne može, jednom općom formulom, izbrisati obvezne zaštite potrošača, neutralizirati zakonska jamstva, učiniti prihvatljivim diskrecijski raskid, niti ukinuti učinke vezane uz zakonito stečeni fizički nosač.

Licenca, da, najam, ne (osim uz jasne datume)

Jedno pitanje zaslužuje jasan odgovor: licenca za korištenje stečena uz naknadu i na neodređeno vrijeme nije najam. Najam bi značio pristup vremenski ograničen, a najam pretpostavlja datume: početak, kraj, trajanje najavljeno prije kupnje. To je upravo dvosmislenost koju izdavači održavaju: odbijaju govoriti o prodaji (kako bi zanijekali vlasništvo), no isto tako izbjegavaju govoriti o najmu (jer bi tada morali navesti trajanje i pustiti vas da odaberete znajući sve okolnosti).

Time se dobiva pravni hibrid, ni prodaja ni najam, licenca „trajna” na papiru, ali u praksi opoziva u bilo kojem trenutku, bez ikakvog datuma. No ne mogu postojati oba istovremeno: ili je riječ o licenci stečenoj na neodređeno vrijeme, i tada se ne može oduzeti po volji izdavača; ili je riječ o najmu, i tada mora biti uređen jasnim datumima, prikazanima prije kupnje. Pravo zaštite potrošača trebalo bi nametnuti taj izbor i prikazati ga crno na bijelo u trenutku plaćanja.

„Licenca, ne prodaja”: što to zapravo obuhvaća

Klauzula je opravdana kad podsjeća da Ubisoft ne ustupa autorsko pravo, kod, grafiku, glazbu ili likove: ta prava intelektualnog vlasništva ostaju izdavaču ili njegovim davateljima licence. Kupnja igre The Crew očito ne daje pravo na kopiranje njezinog koda ili iskorištavanje njezinih materijala (assets).

No to nije pravo pitanje. Pravo pitanje jest može li Ubisoft koristiti to intelektualno vlasništvo kako bi gotovo u potpunosti ispraznio sadržaj kupnje koju je izvršio potrošač. Između „ne posjedujem autorsko pravo” i „ne posjedujem nikakvo stvarno pravo trajnog korištenja” postoji ogroman pravni prostor, i upravo taj prostor moderni CLUF-ovi pokušavaju zatvoriti.

Fizički nosač: predmet postoji, korištenje nestaje

Za igru na disku igrač posjeduje barem fizički nosač. CLUF to uostalom priznaje: predviđa ograničeno jamstvo od 90 dana protiv nedostataka fizičkog nosača (čl. 5). Sam Kasacijski sud (Cour de cassation) podsjeća da prva prodaja materijalnih primjeraka djela iscrpljuje pravo distribucije nad tim primjercima.

Stoga treba izbjegavati tvrdnju da igrač „ne posjeduje ništa”. On ne posjeduje djelo, ali posjeduje disk, kutiju, i prije svega legitimno očekivanje vezano uz proizvod prodan kao igriv. CLUF tako preklapa dvije stvarnosti: s jedne strane fizički nosač prodan kao dobro (i zajamčen 90 dana); s druge strane opozivu licencu korištenja koja to dobro može učiniti potpuno beskorisnim. Potrošač zadržava predmet, ali gubi bitnu funkciju zbog koje ga je kupio.

Tehnička ovisnost: DRM, veza, račun, Ubisoft Connect

The Crew ne nestaje samo zbog pravne klauzule, nego zbog kombinacije ugovora i tehničke arhitekture. CLUF predviđa da DRM može ograničiti broj instalacija i instalirati komponente (čl. 3.1), te da „internetska veza, Ubisoft račun, instalacija klijentskog softvera Ubisoft Connect i registracija pomoću serijskog koda za jednokratnu upotrebu mogu biti potrebni za igranje”.

Ti elementi pretvaraju igru prodanu javnosti u proizvod ovisan o infrastrukturi koju kontrolira izdavač. Potrošač više ne ovisi samo o nosaču koji posjeduje, nego i o tehničkoj bravi koju izdavač može zatvoriti.

Zabranjeni emulatori poslužitelja: zaključana izlazna vrata

To je važna točka, koja se često zaboravlja. CLUF izričito zabranjuje „stvaranje, pružanje ili korištenje drugih načina korištenja Proizvoda, primjerice emulatora poslužitelja” (čl. 1.3.d).

Tijekom uobičajenog komercijalnog rada takva je klauzula razumljiva (borba protiv varanja, piratstva, napada na službene poslužitelje). No nakon konačnog gašenja usluge, ona postaje mnogo spornija: izdavač može zatvoriti jedina službena vrata, a potom zabraniti igračima i arhivistima da izgrade rezervna vrata. Ubisoft se dakle ne zadovoljava time da dopusti prestanak podrške: nastoji i spriječiti zajedničarska rješenja za očuvanje igre. To je upravo ono protiv čega se bori Stop Killing Games.

Raskid (čl. 8): klauzula koja gasi igru

To je ugovorna srž slučaja. CLUF predviđa da i igrač i Ubisoft mogu raskinuti ugovor „u bilo kojem trenutku”; raskid od strane Ubisofta stupa na snagu, među ostalim, „na dan Ubisoftove odluke da prestane nuditi Proizvod”. Prilikom raskida korisnik „mora odmah deinstalirati Proizvod i uništiti sve kopije”.

Simetrija „svatko može raskinuti” u velikoj je mjeri fiktivna. Ako igrač raskine ugovor, gubi igru koju je platio. Ako Ubisoft raskine ugovor ili prekine podršku, tisuće ili milijuni igrača istovremeno gube pristup kupljenom proizvodu, dok izdavač zadržava ranije stečene prihode. Neravnoteža nije u apstraktnoj rečenici, nego u njezinim konkretnim učincima. Prema francuskom pravu, klauzule koje trgovcu omogućuju diskrecijski raskid ili raskid bez razumnog otkaznog roka nalaze se upravo na meti popisa nepoštenih klauzula (čl. R.212-1 i R.212-2 Zakonika o zaštiti potrošača).

„Uništiti sve kopije”: klauzula koju treba tumačiti strogo

Ovu obvezu treba čitati s oprezom. Može se razumjeti kada se odnosi na instalirane ili umnožene softverske kopije. No ako se tumači kao da se odnosi na sam materijalni primjerak, postaje nerazmjerna: privatni ugovor ne bi trebao moći zahtijevati od potrošača da uništi zakonito kupljeni predmet samo zato što je izdavač odlučio prekinuti svoju uslugu. Direktiva 2019/770 uostalom predviđa, za sadržaj isporučen na opipljivom nosaču, mehanizam vraćanja nosača na zahtjev i o trošku trgovca, logiku vrlo drugačiju od „uništite sve”.

Jednostrana izmjena (čl. 9): sukob s Direktivom 2019/770

CLUF omogućuje Ubisoftu da „revidira, ažurira, mijenja, izmjenjuje” ugovor bez obveznog prethodnog obavještavanja, pri čemu nastavak korištenja vrijedi kao prihvaćanje; te da „izmijeni Proizvod iz bilo kojeg razloga ili bez posebnog razloga”.

Ta se sloboda izravno sukobljava s člankom 19. Direktive (EU) 2019/770: izmjena digitalnog sadržaja isporučenog tijekom određenog razdoblja moguća je samo ako to ugovor predviđa iz opravdanog razloga, bez dodatnog troška, uz jasno obavještavanje potrošača, i često uz pravo na raskid ako negativan učinak nije zanemariv. Klauzula „mijenjamo što želimo, kada želimo, bez najave, bez razloga” teško je pomirljiva s tim okvirom. U igri always-online, „izmjena” koja rezultira time da igra postane neigriva ne može se tretirati kao obično redovito ažuriranje.

Skeniranje RAM-a, jamstva „u zatečenom stanju”, obeštećenje: ostatak neravnoteže

Nadzor RAM-a (čl. 4): proizvod može pretraživati radnu memoriju radi otkrivanja programa trećih strana; u slučaju otkrivanja, Ubisoft prima ime računa, IP adresu, pojedinosti o programu, vremensku oznaku i značajke hardvera, te može raskinuti ugovor „s otkaznim rokom ili bez njega”. Zaštita od varanja legitimna je, no klauzula koja kombinira nadzor, prosljeđivanje osobnih podataka i raskid zaslužuje strogu provjeru proporcionalnosti (i jasnu pravnu osnovu prema RGPD-u).
Proizvod „u zatečenom stanju” i ograničena odgovornost: CLUF isporučuje proizvod „u zatečenom stanju”, bez jamstva neprekinutosti, i ograničava odgovornost. No klauzula ne može ukinuti zakonska jamstva sukladnosti niti pravo na naknadu štete u slučaju propusta trgovca. „U zatečenom stanju” ne briše obvezu isporuke digitalnog sadržaja koji je sukladan (Direktiva 2019/770).
Obeštećenje: igrač jamči Ubisoftu zaštitu od opsežnih tužbi i odvjetničkih troškova. U masovnom pristupnom ugovoru takva klauzula mora se tumačiti strogo i ne smije postati sredstvo zastrašivanja.

Ispravak: mjerodavno pravo jest francusko pravo

Naše prethodne verzije navodile su da se CLUF poziva na pravo i sudove Engleske i Walesa. To je netočno za trenutnu francusku verziju. Ona precizira (čl. 10.4) da je „ovaj CLUF uređen francuskim zakonima” i priznaje „isključivu nadležnost francuskih sudova”. (Verzija na engleskom za SAD poziva se na kalifornijsko pravo i arbitražu, no to nije relevantna verzija za francuskog igrača.)

Ova činjenica jača analizu: francuski igrač ne treba se gubiti u raspravi o stranom sudu. Klauzule se izravno suočavaju sa Zakonikom o zaštiti potrošača, zakonskim jamstvima i prenesenim europskim pravom. CLUF uostalom završava korisnim priznanjem: primjenjuje se „samo u mjeri u kojoj je to dopušteno zakonom”. Ubisoft dakle zna da napisana klauzula nije automatski primjenjiva.

Središnja teza: kumulativni učinak

Nijedna klauzula ne smije se analizirati izolirano. Problem The Crew nastaje iz njihova zbroja: igra kvalificirana kao licenca, a ne prodaja; licenca koja se ne može prenijeti; priznati fizički nosač, ali bez jamstva korištenja; pristup uvjetovan DRM-om, vezom, računom i Ubisoft Connectom; zabranjeni emulatori poslužitelja; nadzor RAM-a; mogući raskid kada izdavač prekine podršku; obveza deinstalacije i uništenja kopija; jednostrana izmjena CLUF-a i proizvoda; ograničena jamstva i pravna sredstva.

Uzet zasebno, svaki se element predstavlja kao „standardna” klauzula. Uzeti zajedno, oni grade ugovornu i tehničku arhitekturu potpune ovisnosti: igrač plaća kao da kupuje igru, ali se s njim postupa kao s običnim nesigurnim korisnikom usluge koju izdavač može ugasiti.

Što europsko pravo zapravo kaže (bez pretjerane sigurnosti)

Dva su tla mnogo čvršća od DSA-a:

Nepoštene klauzule (Direktiva 93/13/EEZ; čl. L.212-1 Zakonika o zaštiti potrošača): klauzula koja stvara značajnu neravnotežu na štetu potrošača smatra se nenapisanom. Diskrecijski raskid, jednostrana izmjena, ukidanje pravnih sredstava: ove vrste klauzula nalaze se na crnom (R.212-1) i sivom (R.212-2) popisu. To je vjerojatno najsnažniji kut gledanja.
Direktiva (EU) 2019/770: sama po sebi ne jamči vječnu igrivost. No pruža ozbiljno tlo za osporavanje klauzule koja omogućuje radikalnu izmjenu pristupa digitalnom sadržaju bez opravdanog razloga, bez jasnog obavještavanja, bez alternative i bez djelotvornog pravnog sredstva. Također predviđa da klauzule koje, na štetu potrošača, isključuju nacionalne mjere prenošenja njega ne obvezuju.

RGPD i DSA: pažnja na zabune. RGPD (kazne do 10 milijuna eura ili 2% globalnog prometa, te 20 milijuna eura ili 4% za najteže povrede) odnosi se na osobne podatke, a ne na gašenje igre. DSA je uredba (ne direktiva) koja izlaže određene platforme novčanim kaznama do 6% globalnog prometa, no cilja na sučelja, transparentnost i dark patterns (obmanjujuće dizajnerske prakse), a ne na zakonitost klauzule o raskidu licence. Za The Crew, prava su tla Direktiva 2019/770, nepoštene klauzule, sukladnost i predugovorno obavještavanje.

„Prihvaćeno” ne znači „valjano”

CLUF se prihvaća samom instalacijom ili pokretanjem igre. Ako se odlučujuće klauzule (opoziva licenca, zabrana prijenosa, prestanak podrške, uništavanje kopija) otkrivaju tek nakon kupnje, pristanak je pravno slab. Ugovorno ste prihvatili klauzulu koja omogućuje taj ishod, no ostaje pitanje je li ta klauzula primjenjiva na europskog potrošača kada rezultira potpunim lišavanjem korištenja plaćenog proizvoda. Prihvaćena klauzula može se smatrati nenapisanom ako je nepoštena ili suprotna nekoj obveznoj zaštiti.

Dva jednostavna zahtjeva koja bi sve promijenila

Stav PlayRitea može se sažeti u dva konkretna zahtjeva koji nikako ne dovode u pitanje sam princip licence, nego ga čine poštenim:

Po jedan CLUF za svaku igru. Kraj univerzalnog ugovora, istovjetnog za cijeli katalog. Svaka bi igra trebala imati vlastiti ugovor, koji jasno opisuje što ona doista zahtijeva: stalnu vezu ili ne, najavljeni vijek trajanja poslužitelja, što se događa nakon njihova gašenja. Igrač bi napokon znao što kupuje, igru po igru, prije plaćanja.
CLUF koji se ne može mijenjati nakon prihvaćanja. Ono što ste „potpisali” mora ostati ono što se primjenjuje. Izdavač ne bi trebao moći jednostrano prepisati ugovor nakon kupnje, niti naknadno promijeniti proizvod ili prava koja uz njega idu. Ugovor zamrznut u trenutku sklapanja temelj je svake ozbiljne obveze.

Dodajte tome uređenje klauzula o diskrecijskom raskidu, i licenca za korištenje ponovno postaje ono što je oduvijek trebala biti: stvarno, stabilno i primjenjivo pravo, a ne toleranciju koju izdavač može povući kad god poželi.

Zaključak: ugovor objašnjava nestanak, ali ga ne opravdava

Slučaj The Crew ne pokazuje samo da je Ubisoft ugovorno predvidio gašenje igre. On pokazuje kako moderni CLUF-ovi organiziraju postupno oduzimanje prava igraču: ne prodajom licence (što je normalno), nego njezinim uređivanjem putem generičkog i promjenjivog ugovora, zabrane prijenosa, zaključavanja putem DRM-a i internetskog računa, zabrane emulatora poslužitelja, raskida pri prestanku podrške, uništavanja kopija, jednostrane izmjene, ograničenih jamstava i pravnih sredstava.

Prava rasprava dakle nije „je li Ubisoft napisao te klauzule?”, jest. Ona glasi: „mogu li se te klauzule primijeniti na potrošača kada čine plaćeni proizvod potpuno neupotrebljivim, bez alternative, bez prijenosa, bez privatnog poslužitelja, bez kontinuiteta i bez djelotvornog pravnog sredstva?” PlayRite smatra da to pitanje ostaje otvoreno, te da ga treba riješiti na francuskoj i europskoj razini, ne klauzulu po klauzulu, nego s obzirom na njihov kumulativni učinak na stvarno pravo igrača da koristi ono što je platio.

Napomena o verzijama: budući da je igra objavljena 2014., CLUF koji je tada vrijedio (dostupan putem Steam stranice igre The Crew) može se razlikovati od trenutne verzije. Klauzule ovdje navedene potječu iz službene francuske verzije na snazi (revizija 01/2023); povijesna Steam verzija već sadrži iste mehanizme („licensed, not sold”, DRM, emulatori poslužitelja, nadzor RAM-a, raskid, jednostrana izmjena).

Analiza CLUF-a Ubisofta u svjetlu slučaja The Crew